MODA

MODA

20.STOLJEĆA

MODA KAO

BAROMETAR

DRUŠTVENIH

PROMJENA

EDVARDIJANSKI STIL

Edvardijanci, ta opu{tena elita, odijevali su kreacije koje su sputavale kretnje i u najve}oj mjeri imale isklju~ivo dekorativnu namjenu. Funkcionalnost u odijevanju je marginalizirana, u skladu sa dru{tvenim `ivotom koji se u elitnim krugovima odvijao unutar privatnih posjeda i koji je zahtijevao po{tivanje ta~no propisanih principa pona{anja pa samim tim diktirao i izbor odje}e. Li{ene poslovnih obaveza `ene prve decenije 20. stolje}a vrijeme su posve}ivale odje}i i njenom odr`avanju. Pra}enje modnih trendova bilo je pretpostavka, ali i odrednica pripadnosti dru{tvenom stale`u, te se stoga najve}a ulaganja odnose upravo na odjevne predmete. Veli~anstvena i zaobljena figura bila je u`itak Edvardijanaca; mladala~ka vitkost nije se smatrala

eroti~nom sve do zavr{etka Prvog svjetskog rata. Fantasti~na, oblikovana u nesuglasju sa prirodom, moderna edvardijanska dama smjelo je zaogrnuta beskrajem spokoja i vedrine kojima kazuje pri~u o svojoj toaleti, zapisala je Elizabeth Ewing u svojoj "Povijesti mode 20.stolje}a". Osim dru{tveno op{teprihva}enih uzusa, odijevanje u smislu modne orijentacije je uslovljeno i bra~nim statusom. Dru{tveno zrela, no ipak mlada djevojka kada je izbor boja u pitanju, bila je ograni~ena na djevi~ansko bijelu; na balovima je mogla birati izme|u skromnih primjeraka porodi~ nog nakita ili biserne ogrlice. Stupanjem u brak rastao je i izbor modnih detalja te mogu}nost uno{enja i drugih boja u odijevanje. Na koncu, u poznijim godinama modni izraz ~inile su slojevite kreacije ~ija je rasko{nost osigurana uvo|enjem tzv. S-korzeta (1900.) Ritual odijevanja je bio nezamisliv bez mnogobrojnog i obu~enog osoblja koje je istovremeno krojilo i asistiralo pri odijevanju masivnih kreacija pritom vode}i ra~una o uskla|enosti frizure sa aktuelnim stilom. Pomodarski kameleon, Edvardijanka se presvla~ila pet ili vi{e puta dnevno, od jutarnjeg budoara za doru~kom preko skrojenog odijela za odlazak u kupovinu, do formalne toalete za popodnevni ~aj; i sve to za svakodnevne prilike. Ve~ernje aktivnosti podrazumijevale su mno{tvo ~ipke, perlastih ukrasa, rasko{an nakit, glamurozne i nerijetko nezgrapne {e{ire i naravno, obavezne rukavice. Posebni doga|aji poput sportskih zahtijevali su bri`ljivo ra|enu odje}u.

 

HIJERARHIJA, STATUS I VISOKA MODA

 

Pariz, kao centar mode bio je odredi{te svake aristokratske dame najmanje dva puta godi{nje. Kolosalne ku}e stila nalazile su se u najekskluzivnijem dijelu grada: veli~anstvenom Place Vendome, du` Rue de la Paix, kao i u blizini ~uvenog hotela Cesara Ritz-a. Modni magovi opslu`ivali su svoje klijente isklju~ivo u ovisnosti o njihovoj plate`noj mo}i. Svi kupci su  podjednako ohrabrivani, bilo da se radi o

muzi~kim zvijezdama, pripadnicima aristokratije, glumicama ili kurtizanama: distinkcija se zasnivala isklju~ivo na urednosti kod pla}anja ra~una. Nesputane konzervativnim eti~kim sudovima, glumice, kao i reputacijski upitne dame, preferirale su najkreativnije izraze modnog trenutka usu|uju}i se da paradiraju najnovijim primjercima ekstravagance. Javna scena bila je ogledalo pari{kog teatra ~ije su predstavnice bile u stalnom dosluhu sa tada{njim kreatorima stoje u kona~nici rezultiralo modnim manipulacijama. Slavne li~nosti poput Rejane, Cecile Sorel, i Eleonore Du{e odijevale su se u presti`nim modnim ku}ama Pariza: Paquin, Worth, Redfern i Doucet. Ovakvu i sli~nu klijentelu do~ekivalo bi ve} na trijemu modne ku}e, probrano osoblje ili sam kreator, ovisno o statusu. Potom su se takvi modni konzumenti odvodili u specijalne salone visokih stropova sa fresknim

ukrasima i ornamentalnim ogledalima, opremljene pozla}enim stolicama i brokatnim sofama. Zvani~na institucija francuske modne industrije bila je (i jo{ uvijek je) Chambre Svndicale de la Couture Parisienne osnovana 1868. kao udru`enje zanatskih djelatnika. ^lanstvo u ovoj organizaciji obavezivalo je na pridr`avanje striktnih

pravila: modeli su morali nastajati u radionicama modnih ku}a ili su mogli biti kupljeni od samostalnih dizajnera koji su se nalazili na stalnoj platnoj listi pojedine ku}e. Kreacije su bile svojevrsna profesionalna tajna, iako su kreatori sara|ivali zbog vlastite za{tite organizuju}i "kolekcije" ili otvorene izlo`be na kojima su predstavljali

svoj rad. Ovakvi doga|aji koji su se odr`avali u augustu i februaru bili su zatvoreni za {iru javnost. S obzirom na sve ve}u popularizaciju mode sa radom su po~ele i kompanije ~ija je specijalnost bila kopiranje rada velikih dizajnerskih imena, {to je zvani~no progla{eno kriminalnom radnjom tek 1913. godine. Uprkos tome, efikasne "kopirnice" pro{irile su se po ameri~kom kontinentu kao rezultat intenzivnog promovisanja modne situacije u magazinima poput "Vogue-a".

MODNA EKSTRAVAGANCA

Najekskluzivniji predstavnici edvardijanskog perioda u visokoj modi bili su Worth i Paquin, ali je Paul Poiret bio najutjecajniji novi dizajner predratnog doba, koji je unato~ svojim radni~kim korjenima uspio 1903. otvoriti vlastitu modnu ku}u. Poiret je modu shvatao kao 'shovv-business' poku{avaju}i {okirati dru{tvo svojim teatralnim stilom. Moda se opire statici, ona je uvijek u toku. Slojevi pododje}e,

~ipke, ogrta~a i glorifikacija zrele `enstvenosti koji su karakterisali edvardijanske no{nje poprimili su tragi-komi~nu dimenziju, posebno me|u mladima. Reakcija je bila neizbje`na. "Svaki modni trend zavr{i pretjerivanjem" poru~io je Poiret konzumentskoj javnosti. Njegova procjena do`ivjela je o`ivotvorenje u posljednjem poku{aju redizajniranja edvardijanskog stila 1906. godine. Poiret je bio buntovnik. Prezirao je blijede edvardijanske nijanse i po~eo primjenjivati blje{tave, nasilne boje. Njegov izum iz 1910. oslobodio je `enu dotada{njeg korzeta, ali joj je sputao noge. Prema nekim novinskim tekstovima iz tog perioda njujor{ki taksisti su pode{avali prag na svojim vozilima kako bi olak{ali ulazak damama koje su nosile Poiret-ove kreacije. Ovaj stil je smatran ekstremnim i nai{ao je

na osude Pape, pa je u nekim crkvama donesena odluka o zabrani pristupa `enama koje su se odijevale u skladu sa novim stilom.

 

ŠTA JE HAUTE COUTURE?

IZRADA KREACIJA 'HAUTE COUTURE-A'

Manuelni rad potreban da se proizvede 'haute couture' odjevni predmet,

zahtjeva du`i vremenski period. Vrijeme potrebno za kreiranje jednog odijela

iznosi od 100 do 150 sati, a potrebno je vi{e od 1.000 sati za rasko{nu

toaletu , koja mo`e sadr`ati npr. hiljade ru~no u{ivanih perli ili sli~nih

ukrasa.Tkanine koje se koriste za kreacije visoke mode su veoma luksuzne,

rasko{ne i uklju~uju upotrebu najnovijih tehnologija. Ti su materijali

naj~e{}e: skupocjena svila, vuna, ka{mir, pamuk, ko`a ili krzno. Dizajneri

svoj prvobitni dizajn kreiraju koriste}i te{ki muslin ili bijelo platno za strukturalnije

odjevne predmete koji iziskuju vi{estruko krojenje. Ovi prototipni

modeli se nazivaju 'toile' i predstavljaju veliku u{tedu na materijalima koji

ko{taju nekoliko stotina konvertibilnih maraka po metru. 'Toile-om' se

mo`e manipulisati, dok dizajner i njegovo osoblje ne postignu "savr{enstvo".

Finalni 'toile' idejnog rje{enja je precizna interpretacija do najsitnijih

detalja, poput milimetarskog rasporeda dugmadi, {irine ruba i sl. Nakon

{to je zadovoljan izgledom 'toile-a' dizajner prepu{ta svom osoblju finalno

krojenje odjevnog predmeta u odabranim i ekskluzivnim materijalima.

Jedan kroja~ obavlja taj dio posla, od po~etka do kraja.

'VENDEUSE'

Odluka o naru~ivanju 'haute couture' modela, zahtijeva da naru~ioc mora zakazati sastanak sa modnom

ku}om, koja pokazuje svoje "video kataloge", ukoliko smatra da je narud`ba ozbiljna. Nakon

zakazanog sastanka klijent dobija svoj 'vendeuse', {to je tehni~ki termin tekstilne industrije, za osobu sa

kojom }e on komunicirati sve do finaliziranja kreacije.Ova osoba profit ostvaruje prema dobiti od prodaje,

iz svoje vlastite grupe klijenata. Te{ko}e predstavljaju situacije kada dva klijenta iz istog mjesta `ele

identi~an dizajn i boju za u~e{}e u nekom javnom doga|aju.'Vendeuse' mora rje{avati takve probleme,

znaju}i kakvu bi katastrofu izazvale dvije `ene, koje potro{e basnoslovne sume novca na ekskluzivan

'haute couture' predmet, ako bi se slu~ajno na{le na istom mjestu u sli~nim ili ~ak identi~nim kreacijama.

Tokom izrade kreacija neophodne su najmanje tri probe. 'Vendeuse' ostvaruje komunikaciju

izme|u svih sektora proizvodnje i klijenta. Nakon finalnog pregleda ova osoba odlu~uje da li kreacija

zadovoljava standarde i da li se se mo`e deklarisati kao visoka moda. Nakon inspekcije odjevni predmet

bi trebao pristajati poput rukavice, isti~u}i klijentove tjelesne prednosti i sakrivaju}i eventualne

nedostatke.

 

'HAUTE COUTURE' KAO

"PRODAJA SNA"

Kroz istoriju, u vrijeme bogatstva i uspjeha,

'haute couture' je cvjetao, ali je imao i svojih

padova, osobito u vremenima krize i recesije.

Dozvolu za 'haute couture' ima svega

dvadesetak modnih ku}a u Parizu. 'Chanel'

npr. ima oko 150 redovnih klijenata koji

kupuju 'haute couture' proizvode, dok

modna ku}a 'Christian Dior', pravi oko

dvadeset vjen~anica godi{nje. Svjetski dizajneri

visoke mode se dijele na one koji rade

za vlastitu modnu ku}u i one koji rade za ve}

ustanovljenu ku}u visoke mode, iako nije

rijetkost da kreiraju za vi{e ku}a. Godi{nje se

ostvari mali broj prodaja 'haute couture'

predmeta i rijetko prema{uje 1.500 komada

za svaku modnu ku}u . To nije iznena|uju}e,

ako se uzme u obzir da svega oko 3.000 `ena

{irom svijeta, mo`e sebi priu{titi takvu

odje}u, a manje od njih 1.000 su redovni klijenti.

Zbog toga, prakti~no gledano, industrija

visoke mode posluje sa gubitkom. Novac

se tro{i i na skupe modne manifestacije, koje

prire|uju modne ku}e, predstavljaju}i ~esto

nezgrapne, ali zasigurno primjetne modele,

unajmljuju}i svjetski poznate manekenke.

Modne ku}e prodaju veoma mali procenat

modela svojim, ve} ustaljenim klijentima.

Zarada od ove aktivnosti je zanemarljiva i

iznosi manje od deset posto cjelokupnog

profita dizajnerske marke, a nekada ni

toliko. Na pitanje koja je svrha visoke mode

s obzirom na malu zaradu, ulo`eni trud,

novac i rokove, odgovor le`i u ~uvenoj frazi

"prodaja sna". Modne egzibicije privla~e

znatnu pa`nju medija i ostvaruju enorman

publicitet modnim ku}ama, koje prodaju san

"nedodirljivog", shica, ljepote, po`eljnosti i

eksluzivnosti, koje rijetko ko mo`e sebi

priu{titi . 'Haute couture' predstavlja

presti`ni front za francusku kreativnu industriju

i originalni dizajn, {to se neminovno

prevodi u mnogo jeftinije, ali ipak skupe

dizajnerske kolekcije pret-a-portera i

kozmeti~ke odjele modne industrije, koji

upo{ljavaju veliki broj radnika, za mnogo

masivniju prodaju parfema i asesoara, koja

im donosi veliki profit kroz internacionalno

tr`i{te.